Izaberite stranicu

Ko nije čuo za gubu ili gubavce? Počevši od Biblije, preko narodnih izreka i filmova, odjeci povijesnog utjecaja gube (poznate i pod imenom lepra) na ljudsku svijest i dalje su vrlo prisutni.  Zbog lepre su se za vrijeme antike i srednjeg vijeka pisali zakoni i osnivale posebne bolnice, a jednom oboljeli zauvijek su bili stigmatizirani i izdvojeni iz društva. Teško je povjerovati da ova bolest zapravo ima relativno nisku smrtnost i vrlo se teško prenosi čak i među supružnicima… U čemu je onda tajna povijesnog utjecaja ove bolesti?

Uzročnik gube ili lepre zove se Mycobacterium leprae. Prenosi se kašljanjem i kihanjem ili iscjetkom iz nosa, a u nekim slučajevima i kontaktom s ranom na koži. Bolest se najlakše širi unutar obitelji, no čak i između bračnih partnera do prijenosa bolesti dolazi tek u 5 do 10% slučajeva. Ako i dođe do zaraze, uobičajeno prođe čak nekoliko godina do pojave prvih simptoma. Koliko je zaista teško zaraziti čovjeka leprom u prošlom su se stoljeću uvjerili  brojni znanstvenici. Naime, do 1952. godine proveden je niz pokusa (sveukupno više od stotinu) u kojima su znanstvenici zdrave dobrovoljce pokušali zaraziti uzročnikom lepre. Svi ovi pokušaji bili su neuspješni.  Uzmemo li u obzir takve rezultate istraživanja, stvarna smrtnost i zaraznost lepre u usporedbi s drugim slavnim bolestima ljudske povijesti  je mala, a njezin povijesni utjecaj s obzirom na to vrlo velik.

Prve pisane bilješke o postojanju bolesti nalik lepri pojavljuju se još u kršćanskom Starom zavjetu, iako su i danas aktualne diskusije o točnosti prijevoda koji je doveo do ovakvog zaključka.

Lepra - rani stadij (foto: Wikipedia)

Naime, hebrejska riječ tsara’ath koja je u zapadnoj verziji Biblije prevedena kao lepra možda ima drugačije značenje jer je ista riječ upotrebljavana i za deformacije na tkaninama, koži i kućama. Iako se slične kožne deformacije spominju i u papirusima iz starog Egipta, siguran zapis o Lepri u zemljama zapadnog svijeta datira tek iz 3. stoljeća prije Krista. Tada je Straton, učenik liječnika Aleksandra Velikog dao točan opis ove bolesti. Postoji i stariji opis lepre, u zbirci tekstova iz Indije koji je napisan otprilike oko 600 godina prije Krista, stoga je jedno od mišljenja  da su lepru iz Indije u Europu prenijeli vojnici Aleksandra Velikog, dok druga teorija kaže da su je donijeli Pompejevi vojnici nakon ratova protiv pontskog kralja Mitridata. Kako u antici, tako i kasnije za vrijeme srednjeg vijeka, oboljeli  su bili u potpunosti izolirani iz društva. Crkva je smatrala da su sami odgovorni za svoje stanje zbog grešnog života (osobito bludničenja) pa ih je smatrala mrtvima, a za njih se čak i održavao ritual sličan pogrebu gdje su bili prisiljeni stajati u otvorenom grobu kako bi im bila dodijeljena posljednja pomast. Postojao je i niz zakona koji su određivali ponašanje osoba oboljelih od lepre – gubavaca. Takve osobe nisu smjele stajati bliže od duljine jednog koplja od zdrave osobe, niti stajati uz vjetar od zdrave osobe, a svoju nazočnost morali su objavljivati glasnim uzvicima ili uporabom zvečki, zvona ili trublji. Ako oboljeli ne bi poštivali ove zakone, za njih je to uglavnom značilo sigurnu smrt. Još jedan primjer okrutnosti prema oboljelima poznat je iz srednjovjekovne Engleske u sasvim neočekivanom obliku pjesmice:  Hark! Hark! The dogs do bark, The beggars are coming to town. Tekst  bi u prijevodu zvučao otprilike ovako: Počujte! Počujte! Lavež pasa, prosjaci dolaze u grad. U njemu je skriveno je i okrutno drugo značenje  jer se riječ hark koristila i kao usklik za poticanje lovačkih pasa. Prava je namjena naizgled nevine rime bila upozoriti puk da bi prosjaci mogli biti gubavci, i da bi ih trebalo otjerati ili pustiti pse na njih.

Gdje je nestala ta pošast?

Sada kada smo lepri pripisali superlative koji su je učinili tako zloglasnom, ostaje pitanje zašto? Iako se mnogi muškarci možda ne bi odmah složili s ovom izjavom, prva stvar koju uočavamo na čovjeku je njegovo lice. Lepra - rani stadij (foto: Wikipedia)

Od rođenja, nesvjesno učimo prepoznavati svoju vrstu, prijatelje i neprijatelje po licu i svim njegovim izrazima. Nemogućnost upotrebe ovog iskonskog  sustava identifikacije ispunjava nas strahom. Kako M. leprae preferira područja s temperaturom od približno 30°C i u takvim se hladnijim tkivima najlakše razmnožava, dijelovi tijela koji su najjače pogođeni leprom  su: koža lica, osobito oči, nos i obrazi, prsti ruku i nogu te stražnjica. Reakcija tijela na uzročnika ovisi o imunološkom sustavu pojedinca.  Bolest započinje postepeno. Prvi su znakovi pojačan ili smanjen osjet u pojedinim područjima kože, zatim pojava pojačane ili smanjene pigmentacije. Kasnije, ista područja zadebljaju i povećaju se uz gubitak tjelesne dlakavosti i potpuni gubitak osjeta. Živci ruku i nogu postaju zamjetno povećani uz popratnu bol koja se pretvara u tupost, dolazi do gubitka mišićnog tonusa, pojave čireva i gubitka prstiju. Manje je poznato da postoje 2 klinička oblika bolesti: tuberkuloidni i lepromatozni. Tuberkuloidnim tipom bolestizahvaćen je uobičajeno jedan ekstremitet ili samo dio ekstremiteta u kojem dolazi do uništenja perifernih živaca . U lepromatoznom obliku imunološki se sustav manje učinkovito bori protiv mikroorganizama, pa se oni nastavljaju razmnožavati i šire se u sve ekstremitete. Promjene su najuočljivije na licu: dolazi do zadebljanja nosa i ušiju te do pojave dubokih bora. Karakteristične su gnojne vjeđe koje daju pospan izgled,  kožni ulceri, gubitak obrva, promjena boje glasa (hrapavi glas) itd (fotografija lijevo prikazuje 24-godišnjeg Norvežana s karakterističnim simptomima prvog stadij bolesti). U naprednim stadijima bolesti dolazi do uništenja gornje čeljusti zbog čega lice u potpunosti gubi oblik, a prednji zubi često ispadaju. Osim toga, dolazi i do deformacije udova, a osobito je karakterističan za lepru izgled šake nalik na kandžu. Za razliku od prije spomenutog tuberkuloidnog tipa bolesti, u lepromatoznom obliku ne može doći do spontanog izlječenja čovjeka. Rezultat je bolesti u konačnici krajnje promijenjena slika čovjeka u odnosu na ono kako je izgledao dok je bio zdrav. Slika koja je neuki puk u prošlosti podsjećala na prikaze iz noćnih mora i zloduhe iz pakla pa su obuzeti onim vidljivim zaboravljali da se ispod unakažene površine još uvijek krije ljudska osoba.

Na posljetku, ostaje pitanje – gdje je nestala ta pošast iz prošlosti? Odgovor glasi – nikada nije nestala. Na svijetu segodišnje zabilježi oko 600.000 novih slučajeva, najčešće u Indiji, Nepalu, Mijanmaru, Madagaskaru, Mozambiku i Brazilu. Razlika je u tome što je lepra danas izlječiva bolest pa je moguće spriječiti teška i nepovratna tjelesna oštećenja koja nastaju tek u naprednim stadijima  bolesti. Nažalost, siromašnijim ljudima iz tropskih zemalja takav tretman koji zahtjeva dugotrajnu primjenu nekoliko različitih vrsta antibiotika i drugih lijekova često nije dostupan pa i danas možemo naići na izolirane grupe oboljelih slične onima iz srednjeg vijeka. Valja stoga izvući važnu poruku iz crnih vremena vladavine lepre  – ne treba uvijek vjerovati onome što mislimo da vidimo.

Izvori:

1.      S G Browne, Some Aspects of the History ofLeprosy: The Leprosie of Yesterday, Section of the History of Medicine, Volume 68 August 1975.

2.      Mario Šlaus, Bioarheologija: demografija, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija, školska knjiga, Zagreb 2006.

3.      Eugene W. Nester, Denise G. Anderson, C. Ewan Roberts, Nancy N. Pearsall, Martha T. Nester: Microbiology, a human perspective; McGraw Hill, 4th edition, NY, 2004.